ŽIVOT
ODRŽIVOST
ZAŠTO JE
UKUHAVANJE
U MODI
Bake su bile majstorice konzerviranja.
No, sada, budući da je održivost u
kuhinji sve više u fokusu, namirnice se
ponovno ukuhavaju s mnogo ljubavi.
Čak i na Instagramu.
Ukuhavanje, kiseljenje, konzerviranje: Svejedno koji se
pojam koristi, on predstavlja lijepi ritual koji se već generacijama održava u mnogim kuhinjama tokom vremena berbe: Kada se svježe ubrano voće i povrće sterilizacijom konzervira za više mjeseci.
Različiti nazivi (u njem. einrexen ili einwecken) dolaze od vrsta gumica s kojima se posebno robusne staklenke brtve nakon ukuhavanja. Te staklenke su proizvedene prema patentu hemičara Rudolfa Rempla
koji je kupio Johann Carl Weck kojem je kasnije pripala marka Rex. Generaciji djedova i baka bilo je važno znati konzervirati namirnice. Domaći namazi od
voća su se zatim čuvali u ostavama ili su se mijenjali s
rodbinom i poklanjali.
Naposljetku, zahvaljujući društvenim medijima sada
su i mlađe generacije otkrile strast prema ukuhavanju,
posebno u vrijeme Korona-virusa kada je kuhinja u mnogim kućanstvima ponovno postala središte svakodnevnog života.
Ali i smanjenje otpada i zdrava prehrana mnoge su potaknuli na korištenje staklenki za prokuhane plodove. U
skladu s tim se kod konzerviranja prilagođavaju i sastojci. Voće i povrće potiču prije svega iz vlastitog vrta ili od
bio uzgajivača od povjerenja. Klasični šećer za želatiranje koji daje pravu konzistenciju, koristi se što štedljivije. Omiljene alternative za konzerviranje marmelade i
slatkog chutneya su pektin jabuke, šećer od breze za želatiranje ili agar, veganska želatina koja bi se trebala dobro promiješati s voćem. Oni svi doprinose što dužem
roku trajanja koji se dodatno postiže vakuumom ispod
poklopca koji nastaje hlađenjem staklenki.
Kod posebno bogate berbe na gredicama, i povrće se može divno konzervirati. I kod tikvica, paradajza ili paprike, princip je sličan. Povrće se pripremi (dobro se opere, izvade se košpice, eventualno
se oguli ili nareže na sitne komade) i njime se pune
staklenke s vodom ili mješavinom soli, sirćeta, malo
bio sirovog šećera od šećerne trske i odgovarajućim
začinima. Zatvorene staklenke se zatim stavljaju u
posudu s vrućom vodom (oko 75 do 100 stepeni) i
tako se konzerviraju. Temperatura i vrijeme pritom
ovise o pojedinim vrstama povrća.